UPOZNAJTE Miss FLUFFY!

Već duže vrijeme radim nešto što se zove 365 foto projekt, trebala bih fotografirati svakodnevno (u svrhu napretka, ideja i vježbe rada sa fotoaparatom), ponekad mi to uspije, ponekad prođe i nekoliko dana da ne primim fotić u ruke. Ponekad pak požalim što mi je dnevni limit projekta samo jedna jedina fotografija, a ja ih imam preko nekoliko u užem izboru i onda mi je najteže odlučiti koju od tih da stavim.

Volim živopisne macro fotografije, najčešće cvijeća iz vlastitog vrta jer me dnevni raspored često ne pušta dalje od dvorišta, a nekako uvijek nađem modele za fotografiju. Djecu sam već odavno "izmaltretirala" i poziraju mi doslovno na kapaljku.

Ponekad još u pidžami hodam dvorištem sa fotoaparatom u ruci u potrazi za "fotogeničnom lovinom".

Ovu subotu sam imala poprilično sreće uhvativši ljepoticu nepoznatog imena i podrijetla (svi znalci mole se za identifikaciju) u šarenilu svog kamenjara (nisam ga se sjetila cijelog fotografirati).

I tako je dotična dama bila nadasve susretljiva i voljna za poziranje.

 Šteta bi bilo da njezina ljepota ostane utamničena u bespućima kompjuterskih jedinica pohrane. Za bolji vizualni doživljaj molim pogledati uvećano!

CVIJEĆE MOJE RADO BIH TE BRALA

Ovih dana vrijeme se poigrava sa nama, baš kao dijete sa loptom. Jutra su magličasta, hladna, a kako dan odmiče, sve je toplije. Prerana večer opet zavije hladnoćom, a moje biljčice se mijenjaju iz dana u dan. Polako žute listovi, padaju, cvijeće nestaje, spremajući se na željno čekani zimski počinak. Uvijek me nekako rastuže smeđe crne glavice nekad žarkog cvijeća, polusuhe grančice i napola istrunulo lišće. Al sad nećemo o tome.

Ovo je vrijeme da cvijeću kažem hvala, na svakom cvjetku, na svakom listu, na bezbrojnim motivima mojih fotografija.

Svakoj pčeli, bumbaru i leptiru. Hvala! Hvala! Vidimo se opet sa prvim toplim zrakama sunca.

Ovo sam ljeto zbog suše malo zapostavila svoj cvjetnjak, ne u smislu da ga nisam održavala i uređivala već nisam ništa novo sadila. Tj. jesam, ali nešto sitno. Imala sam u planu više toga, pokoje drvo, neke nove ideje, ali život nas uvijek okrene na neku drugu stranicu. Tako moje želje stoje i dalje u mom srcu čekajući dan kada će se ostvariti.

BUČIJADA U MOM KRAJU

 Već više godina pratim Bučijadu, naravno koliko mi to moje obaveze dopuštaju. Veseli me što se iz godine u godinu sve više ljudi uključuju kao sudionici. U ponudi ima svašta, od ručno rađenih rukotvorina, što za ukras, što za neku specifičnu namjenu, a sve više gurmana može probati slastice od buče, kao i ostala tradicijska jela ovog kraja.

 

Osim ića, bilo je i pića i mnogo mnogo jesenskih ukrasa, voća i povrća.

 I naravno bundeva. 

Ivanić Grad se svake godine pretvara u pravi pumpkin town, topao, šaren i gostoljubiv.

 Vrijeme je bilo uistinu prekrasno, sunčano, te sam uspjela uhvatiti nekoliko šarenih fotografija, onako sebi za dušu.

Nadam se da sam vam barem malo uspjela dočarati boje, okuse i mirise.

THE NOTEBOOK / O LJUBAVI

   Ovo ne pišem zato što je Valentinovo, niti sam od onih koji misle da se baš na taj dan moramo voljeti, glumiti neke zadane uloge, darivati kao po zapovijedi, već me jednostavno ganuo do suza film „The notebook“ koji sam, pogledala, istina ne od samog početka, al sasvim dovoljno da me njegova životom udahnuta priča obuzme, da počnem razmišljati o ljubavi. O ljubavi koja ne poznaje vrijeme, koja se ne može vidjeti, al ju osjećamo svuda oko nas. Ponekad je shvaćamo zdravo za gotovo i u stanju smo izvršavati sve svoje dnevne obaveze, rutinski, pa se i prema ljubavi ponašamo tako. Iako smo i sami svjesni  činjenice da nismo besmrtni i da nitko od nas ne zna koliko će je još moći dugo primati, niti da li će je imati više kome dati. tu istu ljubav. Jer ovo što imamo danas, sutra, ovaj život je prolazan, još malo pa će nestati, kao pijesak vjetrom odnešen, ne možemo ni zamisliti kojom brzinom se život odvija...godina za godinom i već nas nema,  kad si mlad čini ti se da nikad nećeš biti star, pa ni kad ostariš još uvijek ne shvaćaš. Silna pitanja se roje, a odgovora nema, baš ni otkuda.

Što je točno starost? Bore i nemoć?
A ljubav? 

 Broji li ona godine? Da li ljubav i osjećaji žive i poslije nas? Gdje odlazi ta energija, gdje odlazi ono što je stvorila ljubav? Gdje odlaze godine strepnje nad djecom i našim najbližima? Gdje su zakopane misli godinama tkane u nama? Tko čuva škrinjicu našeg blaga? Čuvaju li ih anđeli?

 Zašto je život ko kotač kad ga gurneš nizbrdo? Dok dođe do kraja, nema više ni ceste, ni kamena, ničega, ni ponora. Samo magla u kojoj više ničeg nema. Ni zvuka, ni mirisa? Ni poljupca? Ni dodira?

I na kraju filma, nitko ne umire, već donosi slutnju na mogući suton života, al zajedno, u paru, baš kako su navikli, u dobru i zlu,  njihova je ljubav, idealna i čista, strastvena i neponovljiva, onakva kakvu samo izabrani mogu doživjeti. Onakva kad muž želi biti uz svoju voljenu, bolesnu  i kad živi za onih pet minuta kad se vrati  prava njegova ljubav, upravo ona koja ga poznaje, koja ga zove imenom, jer on voli nju i kad ona ne zna tko je on, čita joj priču o njihovom životu i neumorno čeka onu iskru u njenom oku kad ona shvati da je to priča o njima i njihovoj ljubavi.
 Jer on ju je volio i prije i sada i voljet će ju i poslije smrti i ne želi se odreći ni po koju cijenu svoje ljubavi, spreman i da zajedno dočekaju novi život, onaj isti o kojem ne znamo ništa i u kojem možemo samo sanjati nastavak ovog istog života.

      Nije mi namjera bila nikoga rastužiti, već sam osjećala potrebu da svoje osjećaje, misli, strepnje i slutnje ostavim ovdje da se sjetim, da ne zaboravim.
     Svjesna sam da je to film, al sjetim se trenutaka kad sam gledajući svoju ljubav, pitala sama sebe: Bože, jel moguće voljeti ga još više?

 I tada shvatim kako sam sretna što ga imam.

   

UŠUŠKANE ZIMSKE VEČERI

PART 1. FOTOGRAFIRANJE

Nekako me primilo fotografiranje i kuhanje ovih dana. Zima se pokazala velikodušna i poklonila nam poprilično težak sniježni pokrivač. Ovaj vikend jedva da sam nos promolila izvan kuće. Više me privlači biti na suhom i toplom, jedini su izuzetak pahulje koje obožavam fotografirati, još onako u pidžami sa prozora. Zamotana u šal i rukavice, čekam ih na prozorskoj dasci. Tako sam "ulovila" i ove unikatne filigranske primjerke pahulja.

 Nadam se da će biti još prilike za ovu zimu da skupim još malo ovih krhkih dragulja za svoju zbirku.

I jedna baš onako topla, u susret Valentinovu. 

Nadam se da vam je barem malo srce zatitralo.