Ovo ne pišem zato što je Valentinovo, niti sam od onih koji misle da se baš na taj dan moramo voljeti, glumiti neke zadane uloge, darivati kao po zapovijedi, već me jednostavno ganuo do suza film „The notebook“ koji sam, pogledala, istina ne od samog početka, al sasvim dovoljno da me njegova životom udahnuta priča obuzme, da počnem razmišljati o ljubavi. O ljubavi koja ne poznaje vrijeme, koja se ne može vidjeti, al ju osjećamo svuda oko nas. Ponekad je shvaćamo zdravo za gotovo i u stanju smo izvršavati sve svoje dnevne obaveze, rutinski, pa se i prema ljubavi ponašamo tako. Iako smo i sami svjesni činjenice da nismo besmrtni i da nitko od nas ne zna koliko će je još moći dugo primati, niti da li će je imati više kome dati. tu istu ljubav. Jer ovo što imamo danas, sutra, ovaj život je prolazan, još malo pa će nestati, kao pijesak vjetrom odnešen, ne možemo ni zamisliti kojom brzinom se život odvija...godina za godinom i već nas nema, kad si mlad čini ti se da nikad nećeš biti star, pa ni kad ostariš još uvijek ne shvaćaš. Silna pitanja se roje, a odgovora nema, baš ni otkuda.
Što je točno starost? Bore i nemoć?
A ljubav?
Broji li ona godine? Da li ljubav i osjećaji žive i poslije nas? Gdje odlazi ta energija, gdje odlazi ono što je stvorila ljubav? Gdje odlaze godine strepnje nad djecom i našim najbližima? Gdje su zakopane misli godinama tkane u nama? Tko čuva škrinjicu našeg blaga? Čuvaju li ih anđeli?
Zašto je život ko kotač kad ga gurneš nizbrdo? Dok dođe do kraja, nema više ni ceste, ni kamena, ničega, ni ponora. Samo magla u kojoj više ničeg nema. Ni zvuka, ni mirisa? Ni poljupca? Ni dodira?
I na kraju filma, nitko ne umire, već donosi slutnju na mogući suton života, al zajedno, u paru, baš kako su navikli, u dobru i zlu, njihova je ljubav, idealna i čista, strastvena i neponovljiva, onakva kakvu samo izabrani mogu doživjeti. Onakva kad muž želi biti uz svoju voljenu, bolesnu i kad živi za onih pet minuta kad se vrati prava njegova ljubav, upravo ona koja ga poznaje, koja ga zove imenom, jer on voli nju i kad ona ne zna tko je on, čita joj priču o njihovom životu i neumorno čeka onu iskru u njenom oku kad ona shvati da je to priča o njima i njihovoj ljubavi.
Jer on ju je volio i prije i sada i voljet će ju i poslije smrti i ne želi se odreći ni po koju cijenu svoje ljubavi, spreman i da zajedno dočekaju novi život, onaj isti o kojem ne znamo ništa i u kojem možemo samo sanjati nastavak ovog istog života.
Nije mi namjera bila nikoga rastužiti, već sam osjećala potrebu da svoje osjećaje, misli, strepnje i slutnje ostavim ovdje da se sjetim, da ne zaboravim.
Svjesna sam da je to film, al sjetim se trenutaka kad sam gledajući svoju ljubav, pitala sama sebe: Bože, jel moguće voljeti ga još više?
I tada shvatim kako sam sretna što ga imam.
