NIJE PMS, SAMO MALO KUKAM

Zbilo se to jučer kasno navečer nakon što sam umorna i ispijena od stranaka došla sa posla, kao od šale umijesila pizze klincima za ručak (imala sam tijesto od dva dana ranije).

Sama sam sebi čvrsto obećala da neću niti prismrdit kompjuteru jer me kičmitis počeo zezati sve jače (moram pogledati što kaže L.Hay na to, al sigurna sam da se radi o ljubavi) i nakon dvadesetak podizanja utega od čak dvije kile za dobrobit moje cirkulacije ipak sam prekršila obećanje.

U stvari niti ne sjećam se što je bio povod mog logiranja na komp, ali sam sigurna da ima veze sa Fairylandom, virtualnim vrtom kojeg sam nakon dvije godine opet počela zalijevati. : Smajlić koji rolajza:

 Ne pitajte.  Male stvari čine razliku. A ja se sad baš i ne mogu usred ove mećave i njezine Kišovitosti baviti sa pravim vrtom.

I što sam ono htjela reći......

E daaaaa, krenula sam pregledavat stare fajlove i fotografije kadli je kompjuter počeo krčati kao da ga netko reže ili je očito režao na mene zbog nemoguće misije koju sam mu zadala. Naime, ja kao strastvena fotografkinja sa tri  fotoaparata i nekoliko kartica redovito keljim te iste fotke na desktop, a moja sestra svakih par mjeseci pop...ovaj pošizi kad vidi stanje na mom računalu pa mi iste te fotke uredno skida i slaže negdje duboko gdje ih jedva nađem jer mi kao zbog svojih gabarita zakrčuju i usporuju kompjuter. A ja njoj vjerujem. Samo i vjerujem sama sebi jer znam da nešto što je dobro spremljeno neću baš tako lako naći. I u svemu tome ulovila me panika da će mi sve fotke pojesti plava trava zaborava ako mi se sruši hard. Pa sam zato odlučila sve skinut na vanjski. A to je posao gori od betoniranja parapeta za dvorišnu ogradu.

I onda sam doživjela  iznenađenje. Iskopah jednu pjesmu koju sam zaboravila da sam napisala. Znate onaj osjećaj (kojeg ću ja imati za mjesec dana kad ću ovo čitati) kad sami sebi ne vjerujete da ste napisali ono što čitate. Meni se to često događa, valjda se to zove zamor materijala, a malo i godine.

Sjećam se jedino vrućine u kojoj sam ju pisala.

I dakle zanemarite prvi stih. Ono o kiši. :trep:

Odavno već jesen stanuje u meni

Nedostaje mi kiša da sakrije sunce,
Prašnjavu i žednu zemlju da oživi
Trava već odavno gusta bila nije
A lišće već žuti, i orah se krivi.

Zlaćano polja u sutonu šapću
Očekujuć vrijeme, u berbu da se krene
Dok vrane u letu obijesno grakću
Al ne mogu uplašit zanesenu mene.

I ljubav će krenut opet ispočetka
Sa smirajem ljeta i počinak stiže
Dani su kraći, ah to je šteta
Al svi su mi dragi na okupu, bliže.

I sad jesensko dijete u meni viče dajte mi sunca, sunca mi dajte ( i eventualno novi katalog od Ikee)!!!!!

U prilogu fotka od lani, zajedno sa prigovorom na meteorološku situaciju.